Postoje godine kada se raspršiš. Ne pukneš – nego se jednostavno raspeš. Na parče tuge koje nosiš u tišini. Na stid zbog propuštenih prilika. Na ljutnju jer si davao više nego što si imao. Na reči koje nisi rekao. Na one koje jesi, a sad bi da ih vratiš.
I kada dođe decembar, sve te emocije se vrate. U telu, u dahu, u očima. I onda svi pričaju o dočeku, o slavlju, o euforiji, a ti se pitaš – kako da slavim kad sam rasut?
Upravo tada ti treba neko da te sastavi.
Ne prijatelj koji te pita: „Šta ti je?“
Ne poznanik koji ti nudi još jedno piće.
Nego neko ko ne traži ništa, a daje sve.
Neko čiji glas zna tvoju tišinu.
Neko kao Ceca.
Jer kada ona izađe na binu u novogodišnjoj noći – nešto se pomeri. U ljudima. U energiji. U srcima.
To nije samo pevačica. To je žena koja je sa svojim glasom prošla kroz sve što smo i mi. I zna kako zvuči razočaranje. Zna kako se peva kada ti je teško. Zna kako se ćuti dok se peva. I zato, kad zapeva, ti ne moraš ništa da kažeš. Samo pustiš da te nosi.
Nema tu mnogo filozofije. Ili ti Ceca legne – ili ne razumeš. I to je u redu. Ali oni koji je razumeju – znaju. Znaju da nije stvar u notama. Nije stvar ni u hitovima. Stvar je u tome što njen glas ima onu pukotinu kroz koju ti uđeš. I onda znaš – nisam sam.
Za doček Nove godine, to je najvrednije što možeš da dobiješ.
Jer u toj noći ne tražiš savršenstvo. Tražiš istinu. Tražiš nešto poznato. Nešto što te podseća ko si bio – i ko još uvek možeš da budeš. I dok svi broje unazad, ti možda brojiš uspomene. Ili greške. Ili pokušaje.
Ali kad krene pesma, sve prestaje. Samo emocija ostane. I ne znaš da li ćeš pevati. Ili ćeš se samo stisnuti i slušati. Ali znaćeš – to ti je trebalo.
Ceca u novogodišnjoj noći nije samo izvođač. Ona je domaćin. Ona je ona osoba koja zna kad treba da povisi ton, a kad da ti da da ćutiš. Zna kada treba da kaže „ajde, ustani“ – a kada da ti da prostora da ostaneš tamo gde jesi.
I sve to – kroz pesmu.
Možda si ove godine izgubio nekog. Možda si izgubio sebe. Možda si postigao mnogo – ali ne osećaš ništa. Možda ti je samo dosta svega. I onda dođeš, ne znaš ni zašto. A onda – pesma. I kao da se tvoj komadić, onaj rasuti, vrati tamo gde pripada.
To je moć glasa koji razume.
Zato je Nova godina uz Cecu više od dočeka. To je večera sa sobom. To je razgovor sa svojom prošlošću. To je tišina između stihova koja kaže: „Prošli smo i gore – i evo nas.“
I kad u ponoć sve zablista, kad se podignu čaše, ti znaš – nisi možda rešio sve. Ali si večeras bio tamo gde ti je bilo mesto. Gde si bio saslušan – iako niko nije pitao ništa.
I sledećeg jutra, kad se probudiš, možda nećeš pamtiti redosled pesama. Možda nećeš znati šta si tačno rekao. Ali znaćeš da je bilo vredno. I da si, bar na jednu noć, bio sastavljen.