Neke stvari ne možeš da objasniš. Neke godine ne možeš da sumiraš. Neki trenuci ostanu zauvek nedovršeni. I taman kad pomisliš da ti više ništa ne može da promeni pogled na ono što si prošao – pojavi se glas. Ne običan glas. Glas koji zna kako se osećaš, čak i kada ti sam to ne umeš da kažeš.
Za mnoge, taj glas ima ime: Ceca.
Ne zato što je samo umetnica. Ne zato što ima karijeru koju malo ko može da sustigne. Već zato što je neko ko pesmom govori ono što mi godinama skupljamo u sebi. I kada u novogodišnjoj noći zapeva – zidovi padaju.
Možda si te večeri došao zbog društva. Možda zbog običaja. Možda zato što je tako svake godine. A možda si jednostavno došao da ne budeš sam. Bez velikih planova, bez očekivanja. Samo da preživiš još jedan kraj i novi početak.
A onda – pesma.
Ona stara. Ili nova. Svejedno. Kad Ceca zapeva, ne pitaš koje je godine izašla. Ne tražiš reference. Samo je pustiš da uđe. I znaš odmah – to je ona. Tačno ta koja je večeras trebalo da se čuje. I dok svi gledaju u binu, ti zatvoriš oči. I osetiš kako ti se suze skupljaju iza kapaka, iako si mislio da ih više nemaš.
I ne, to nije tuga.
To je olakšanje.
Jer neko je konačno rekao umesto tebe ono što si ćutao. Ne terapeutski. Ne dramatično. Ne patetično. Već – ljudski. Pesmom. Glasom koji ne traži odobrenje. Koji samo dođe i pogodi.
U tom trenutku, sve ostalo postaje manje važno. Odelo. Šminka. Fotografije. Broj ljudi. Cena stola. Sve blede pred onim što osećaš – i pred onim što prvi put posle dugo vremena ne moraš da sakriješ.
Cecin glas ne podiže publiku – on ih razotkriva. I zato je svaka Nova godina sa njom posebna. Nije to samo proslava. To je događaj sa dušom.
Zato što zna da ne dolazimo svi zbog istog. Neko želi da zaboravi. Neko da se seti. Neko da preboli. Neko da ponovo poveruje. A njen repertoar zna da zagrli sve njih.
Možda u ponoć ne znaš koga da pozoveš. Možda više nemaš koga da zagrliš. Možda ti je ova godina ostavila više rana nego uspomena. Ali kada krene pesma, znaćeš – nisi sam.
Jer nije poenta da svi dočekuju Novu godinu smejući se. Poenta je da je svi dočekaju iskreno.
A ako postoji neko ko ume da te podseti da je u redu biti ranjiv, da je u redu osećati, da je u redu priznati i pad i ponos – to je ona. I zato se na kraju večeri, kada sve stane, kada svetla utihnu, kada gosti krenu ka izlazu, nosi nešto više od programa i menija. Nosi se osećaj.
Osećaj da si bio tamo gde te razumeju. Gde se ne meri samo provod, već dubina.
Gde je pesma više od zvuka. Gde je glas lek. Gde je Nova godina ne početak zbog kalendara – već zbog toga što si prvi put posle dugo vremena dopustio sebi da budeš.