Postoje godine koje prođu u smehu. Godine u kojima uspeš. U kojima stigneš. U kojima te život mazi, nosi, diže. A postoje i one druge. Godine koje te slome, koje ti zatvore vrata, koje ti pokažu koliko si ranjiv. Godine u kojima si više ćutao nego govorio. Više stajao nego koračao. Više podnosio nego uživao.
I onda dođe kraj decembra.
I odjednom se sve svetli. I svi pričaju o radosti. O planovima. O novim počecima. A ti – samo ćutiš. Jer ne znaš šta da kažeš. Nisi siguran da imaš šta da slaviš.
Ali ipak dođeš. Na doček. I sedneš. I pogledaš oko sebe. I pustiš da te večer odnese. Ne zato što si srećan. Već zato što znaš da si preživeo.
I to je dovoljno.
Ne moraš da pevaš glasno. Ne moraš da budeš najveseliji u društvu. Ne moraš ni da praviš planove za sledeću godinu. Dovoljno je što si tu. Što si se pojavio. Što si rekao sebi: “Zaslužujem da zatvorim ovo poglavlje sa nekom vrstom dostojanstva.”
Doček Nove godine često se predstavlja kao spektakl. Kao slika. Kao emocija koja mora da bude „pozitivna“. Ali prava Nova godina ne traži da glumiš. Ona samo traži da je doživiš. Na svoj način.
Možda ćeš se setiti svega što si izgubio. Možda ćeš pomisliti na one kojih više nema. Možda ćeš u tišini nazdraviti sebi, i onom što si izdržao. I možda će ti se, baš tada, vratiti snaga koju si mislio da si zauvek izgubio.
Jer ne meri se čovek po tome koliko je vikao “Srećna Nova!” Nego po tome što je ustao kada mu se nije ustajalo. Po tome što je došao kad je bilo lakše ostati. Po tome što nije prestao da oseća – ni onda kad mu je osećanje bilo najveći teret.
Možda ćeš te večeri, među nepoznatima, pronaći deo sebe. Možda ćeš zaplesati bez osmeha – ali sa olakšanjem. Možda ćeš pogledati nečije oči i videti isti umor. I u tom prepoznavanju – osetiti spokoj.
Jer Nova godina nije reset. Nije magija. Nije obaveza da budeš neko novi. Ona je samo prostor. Ponekad tišina. Ponekad muzika. Ponekad čaša vina koja stane tačno kad treba. I jedan trenutak u kojem shvatiš da, iako si slomljen – nisi izgubljen.
Ako si ove godine bio tih – možda ti je sledeća godina namenila glas. Ako si bio sam – možda dolazi vreme za susrete. Ako si gubio – možda je sledeći period stvoren za pronalazak. Ne moraš sve znati sada. Samo moraš ostati otvoren.
A ti si večeras upravo to – otvoren. Nisi savršen. Nisi sređen do kraja. Nisi ispunjen. Ali si tu. I to se računa.
I kada se završi odbrojavanje, kada svi viknu, kada se čaše sudare i pesma krene, možda ćeš ostati da sediš. Možda ćeš zatvoriti oči. Možda nećeš ništa želeti. Ali u sebi ćeš znati: ova godina je bila teška. Ali nije me slomila do kraja.
A sledeća?
Videćemo.
Za sada je dovoljno što si rekao sebi: „Nisam još odustao.“
I to je najbolji način da je započneš.